Govorimo o Calatravinom uticaju na globalnom nivou: oživljava lokacije, impresionira originalnošću, jedinstvenim idejama, pomiče granice konstruktivnih sistema, upotrebljivosti savremenih materijala, novog shvatanja prostora. Razlozi za to su mnogobrojni, a teoretski idu u sam srž definicije arhitekta, kao sinteze umjetnosti i inžinjeringa-pitanja aktualnog u svakom historijskom periodu, a naročito krajem XIX vijeka, kada je inžinjer Davoud, može se reći, tačno, zapisao: "Sklad će biti potpun, realan, plodonosan samo onda kada umjetnik, inžinjer i naučnik budu jedna te ista osoba."
Logički nam se nameće da je Calatrava nastavljač puta kojim su koračali Robert Maillart, Pier Luigi Nervi, Eduardo Toroya i Felix Candela, no, razlike su suštinske - prethodnici su težili balansu konstruktivnog sistema i novih formi, dok Calatrava arhitekturu shvata kao umjetnost izvodljivog, dok, istovremeno,na njega gledamo kao na skulptora, slikara i arhitekta, odvojeno.
Calatrava je jedan od najvećih inovatora savremene arhitekture. Inspiraciju nalazi u pirodnoj formi i obliku ljudskog tijela i interpretira ih pažljivim biranjem materijala i konstruktivnog sistema, koji su primarni na njegovim objektima."...svoje istraživanje baziram na morfologiji, koju kreiram skulpturama.";"... ne vjerujem u slučajnost. Kao arhitekt mislim da mogu kontrolisati svoje ideje i oblike koje usvajam pažljivim proučavanjem i uz veliki trud."
Njegovi počeci su vezani za konkurs Stadelhofen Railway Station, Zurich, 1983.godine, i za Bach de Roda Bridge u Barceloni, a internacionalnu slavu je definitivno stekao projektom Montjuic Communications Tower u Barceloni. Alamillo Bridge u Sevilli (1987-1992) izdvaja se kao jedan od najljepših mostova, Calatravi svakako najdraži. Ogromni pilon visine 142m, nagnut pod uglom od 52°(bas kao i Cheopsova velika piramida u Gizi) kablovima nosi konstrukciju mosta. Sa druge strane, TGV stanica u Lionu (1989-1994) vjerovatno je i do dana današnjeg najupečatljiviji Calatravin objekat.

TGV Station(Lyon,France,1989-1994) I Puente del Alamillo(Seville, Spain,1992)

Izdvaja se i prvi objekat za američki kontinent: Milwaukee Art Museum (1994-2001) sa spektakularnim brisolejima koji se podižu i spuštaju.

Milwaukee Art Museum(Milwaukee,Wisconsin,USA,2001)

Najviše je, čini se, dao rodnoj Valenciji: Opera, Planetarijum, Muzej čine kompoziciju ravnu svjetskom čudu. Calatrava je uspješno rehabilitovao perifernu zonu grada između rijeke Turie i autoputa, očekujući Bilbao efekat.

Ciutat de les Arts i les Ciències(Valencia, Spain,1996-)

Najviše je poznat po mostovima, koje vanredno projektuje, vođen željom da svakim novim fascinira, razumljivo ogorčen njihovom estetikom u decenijama nakon Drugog svjetskog rata, te je,sa pravom možemo reći,d anas prvi pokrenuo umjetnost dizajniranja mostova, ubijeđen da je bolje napraviti most nego muzej, zato što u mostu mogu uživati svi, čak i neobrazovani, i most je dostupan svakome. Drugi slijede - (Ben van Berkel - radio neko vrijeme sa Calatravom - Erasmus Bridge, Rotterdam, Wilkinson Eyre Architects - Gatehead Millenium Bridge, London), dajući tako modernost gradovima XXI vijeka.

Grand Canal(Venice,1996-2008) i Bach de Roda Bridge(Barcelona,1984-1987.)

Mnogobrojni su problemi u njegovoj karijeri. Calatravini objekti zahtijevaju godine izgradnje, te je mnogo objekata koje je započeo kao jedan, i završio ih kao potpuno drugi čovjek. Postoji i nešto što svijet prepoznaje kao „opet neka krila“ ili „opet neka torzija“, a čega je i te kako svjestan, te objasnjava kao nedostatak vremena i novca - „moram misliti na pet objekata istovremeno“, no, čini se da Calatravina logička, inžinjerska komponenta sputava njegovu dalju kreativnost. Neki kritičari njegove objekte ocjenjuju kao pretjerano nametljive i nakićene. Uspjeh tornja Turning torso u Malmeu, sem nesporne vizualne impresije, još uvijek je pod znakom pitanja, dok se građani Lisabona žale da je neizdrživo na stanici Gare do Oriente kada je vjetrovito i hladno vrijeme. A cijena Calatravina raste, sve skupljim i većim projektima prevazilazi svoje prošle, tako da postoji mogućnost da sam sebe izbaci sa tržista.

Turning torso(Malmö,Sweden,2005)

I skandali su, također, neizbjezni, no Calatrava se odavno pomirio sa činjenicom da je to sastavni dio inovativnog rada. Istina je da su njegovi najbolji projekti nerealizovani. Calatrava dosta uvjerljivo prezentira svoje ideje investitorima, no problem (po Calatravinom ubjeđenju) nastaje sa druge strane, medju arhitektima i inžinjerima, koji prave skandale. Međutim, razumljivo je da je Calatravin neočekivani dizajn vise podložan kritikama. Mozda i najveće razočarenje bio je konkurs za obnovu Reichstaga u Berlinu, 1992. godine, kada su se u užem krugu našli još i Norman Foster i Pi de Bruijn. Komisija je zatražila ponovnu doradu konkursnih rješenja, nakon čega je samo Calatrava imao kompletiranu ideju - kupola od tananih čeličnih profila, “nešto najtransparentnije u historiji“, koja se, poput cvijeta, mogla spektakularno otvarati, dok su se ostala dvojica pojavila sa novim idejama. Spletom okolnosti, nakon još par nesnimanih termina i izlaganja ideja (tako da ne znamo šta se tačno dogodilo), 1993. Norman Foster je pobijedio. Govorilo se da je „posudio“ Calatravinu ideju (čak se i Calatrava složio sa time), no, Foster je sve optužbe odbacio kao neosnovane, i nastavio dovršavati projekat završen 1999. Godine. (poslije toga je Calatrava, vidno razočaran, izjavio da su arhitekti najkonzervativniji ljudi na svijetu!?).
Govorilo se i da Montjuic Communications Tower u Basceloni, u tlocrtu simbolizira kompas - jedan od simbola masonstva. Calatrava je tada izjavio da mu je oko,kao najjače oružje arhitekta,opet poslužilo kao simbolika,sto je joč jedan od simbola masonstva, no Calatrava je odlučno odgovorio: “Nema puta koji slijedim. Volim biti kao brod na moru - iza je trag, ispred nema ničega.“
Prošle godine je završen košmar zvani most Grand Canal u Veneciji. Calatravina ideja je usvojena još 1996. godine, i od tada prošla bezbroj komisija, prijetila bezbijednosti okolnih zgrada, doživjela strukuralne promjene i utrostručila trškove izgradnje.

Tužio je vlasti grada Bilbao koje su dozvolile Arati Izosakiju da ukloni dio sa njegovog mosta zbog svog objekta, i izgubio - javna sigurnost je primarnija od intelektualne svojine.
I pored svega toga je neumoran. I dalje slika , pravi skulpture i projektuje, na svim kontinentima. Izgleda da mu je sjevernoamerički postao najdraži: “To je jedina država visoke tehnologije u svijetu“. U izgradnji je njegov Transportation Hub za novi World Trade Center - ptica koja je upravo oslobođena iz dječakovih ruku, u New Yorku , i Fordham Spire u Chicagu - tondirana struktura od 115 spratova, koja će, 2012. godine, kao završena, biti najviši objekat u Sjevernoj Americi.

Transportation Hub(New York,u izgradnji) i Fortham Spire(Chicago,u izgradnji)

Calatrava ne može pričati bez istovremenog skiciranja. “Trudim se prezentirati ideju najbolje sto mogu, skiciranjem na papir. Skica je prva manifestacija ideje“. Priča tečno više jezika. Živi u Zurichu.